Još uvijek Alisa – film radi kojeg bi 'Alzheimer mogao dobiti Oskara'

Nedjelja, 11. siječnja 2015.

Ono što je Oskarom nagrađen film Philadelphia (1993.) učinio za oboljele od AIDS-a, mogao bi za oboljele od Alzheimerove bolesti učiniti najnoviji film o ovoj bolesti 'Još uvijek Alisa' (Still Alice, 2014.). Iznimnim ga čini izvanredna gluma poznate hollywoodske glumice Julianne Moore, za što joj već mnogi proriču (konačno) Oskara. Ovaj film već je premjerno prikazan i nagrađen na nekoliko festivala, a u javnu distribuciju kreće za nekoliko dana – 16. siječnja 2015.

Još uvijek Alisa film je o Alice Howland  (Julianne Moore),uglednoj sveučilišnoj profesorici lingvistike koju upoznajemo u trenutku kada slavi svoj 50-ti rođendan i kojoj ne možemo ne zavidjeti. Ima sve što se poželjeti može. Zdravlje, ljepotu, karijeru, sjajnog supruga (također priznatog znanstvenika) i troje odrasle djece kojima se smiješi jednako uspješan život. Nedugo zatim, Alica se trčeći po tko zna koji put u krugu svojeg sveučilišta, izgubi. Iznimno je to dobro snimljena scena. Prvi je to kadar u kojem direktor filmske fotografije Denis Lenoir prikazuje Alisu u punoj oštrini, a njezino okruženje mutno – odstranjeno od njezine svijesti. Za Alisu, kognitivnog psihologa kojoj je 'Mislim zato postojim' osnova odnosa pema sebi i svijetu koji ju okružuje, to predstavlja strašan šok. Prva je to prekretnica filma nakon koje slijedi ponor u nepobjedivi svijet Alzheimerove demencije.

Rijetki su filmovi koji tako prikazuju svojeg glavnog junaka. Klasično, junak upada u različite peripetije, nalazi u sebi nove snage, prebrođuje prepreke i postaje pobjednik. Režiserski tandem ovog filma,  Richard Glatzer i Wash Westmoreland odlučio je ovaj film, čiji su scenariji napisali prema istoimenoj knjizi neuroznanstvenice Lise Genove, realizirati bez uporabe već svima poznatih hollywoodskih klišeja. Uvode nas korak po korak u svijet Alzheimerove demencije u kojem Alisa ostaje sve osamljenija i sve otuđenija. Jer ona postupno gubi svijest o sebi. Ona zapravo nije lišena pažnje i brige svoje obitelji, ali to sve slabije i slabije razumije.

Still_Alice_dijagnozal.jpg

U svijet Alzheimerove bolesti film nas uvodi scenom u liječničkoj ordinaciji. Alisa i njezin suprug (liječnik, neuro-znanstvenik) primaju uvjerljivu dijagnozu – riječ je u početnoj fazi Alzheimerove bolesti, obično se pojavljuje 15 godina kasnije...

Ponovno, sve je usredotočeno na Alisu. Ova gotovo dokumentarna scena snimljena je u jednom kadru – kadru Alise koja nam svojim mikromimikom govori o svojim unutrašnjim doživljajima. Sve ostalo je sporedno, čak i njezin suprug. To gledatelju ne dozvoljava spekulacije, čitanje prikrivenih gesta liječnika i supruga u kojima bi mogao naći utjehu, pomisao, možda je ipak dijagnoza pogrešna, pregruba, možda postoji izlaz…

Slijedi trenutak razgovora s obitelji. On je to jezovitiji što je dijagnoza utvrdila da Alisa ima genetski uvjetovanu vrstu Alzheimerove bolesti, a starija kći upravo očekuje svoje prvo dijete.

Still_Alice_auto.jpg

Nadalje život Alise pratimo gotovo prema obrascu '10 ranih znakova Alzheimerove bolesti' o kojima naša Udruga vrlo često govori i o kojima provodi edukacije. Među prvima od njih je borba Alise protiv sve češćih oblika zaboravljanja. Prvi joj se događa tijekom njezina predavanja. Obavještava sveučilište o svojoj bolesti i odmah gubi posao. Život nastavlja u svojoj kući, predmnijevajući da je pred njom možda još svega jedna godina života u kojoj će biti potpuno svjesna sebe. Pokušava to iskoristiti kako bi uvjerila mlađu kćer da ne kreće putem studija glume i Hollywooda i ipak upiše 'ozbiljni' fakultet. Služi se svjesno pri tome manipulacijama, skrivajući se iza svoje dijagnoze (poznato nam je to, zar ne).

Still_Alice_ogledala.jpg

Kao neuro-kognitivnom znanstveniku Alisi je dobro poznato da mozak može stvoriti nove prečace do informacija i da poneki 'ključ' može vratiti sjećanje na poznate stvari. Nastoji se zato obraniti od demencije svim silama. Zapisuje na mobitel kako joj se zovu djeca, vješa ceduljice s uputama po stanu… Pomišlja i na samoubojstvo , zapisuje si upute o tome gdje skriva lijekove koji bi joj u tom naumu trebale pomoći. Ali kako Alisa sve više gubi osjećaj sebstva, tako se gube i te njezine strašne pomisli. Pogled joj je sve odsutniji, a lirska glazba filma (kompozitor Ilan Eshkeri) koja gledatelju ne govori kako bi se on trebao osjećati već kako se ona osjeća, sve više ističe njezine emocije. Alise, osobe koja nije bezosjećajna, ali je cijeli život smatrala kako 'um caruje'.

Still_Alice_end.jpg

Potkraj filma, u trenucima već odsutne Alise, mlađa joj kćerka glumački interpretira ulomak jedne scene iz Anđela u Americi. Jasno nam je, Alisa više ne može pratiti takav tekst, već samo na pitanje kćerke o čemu je riječ, Alisa može odgovoriti: O ljubavi!

Tako ovaj film koji nužno vodi prema tragičnom ipak završava slatko-gorkasto. Vodeći nas prema nečemu do čega još ne mogu doprijeti ni neuro znanstvenici – toplini naše duše.

Zanimljivosti o filmu Još uvijek Alisa

Ovaj film koji možda i nije najbolje producentsko djelo prošlogodišnje američke filmske industrije, svakako će biti među najznačajnijima. Tome je ponajviše zaslužna glumica Julianne Moore kojoj je po mišljenju struke uloga Alise najbolje glumačko ostvarenje. Do toga ona nije došla samo zahvaljujući svojem interpretativnom talentu već i rijetko viđenom proučavaju uloge. Pripremajući se za nju Julianne Moore je provela vrlo opsežno istraživanje Alzheimerove bolesti, razgovarala s mnogobrojnim obiteljski skrbnicima, dementnim sobama, podvrgnula se testiranu na Alzheimerovu bolest, razgovarala s liječnicima i ponajviše zatražila pomoć i savjete od Američke udruge za Alzheimerovu bolest, koja je na usluzi bila i režiserima filma.

Zanimljivost ovog filma leži i u još nekim drugim činjenicama. Knjiga Još uvijek Alisa, prema kojoj je snimljen ovaj istoimeni film, ne dolazi nam iz pera književnika, već neuro znanstvenice Lise Genove, koja ima i osobna iskustva s Alzheimerovom bolešću od koje je umrla njezina majka.  Ovu su knjigu isprva odbili američki izdavači, pa ju je Genova objavila u vlastitoj nakladi 2007. Dobro da je to učinila, jer je ta knjiga ubrzo stekla popularnost, a u izdanju Pocket Booka (2009.) postala je uspješnica prevedena na 20 jezika.

Reziseri.jpg

Jedna bolest slična Alzheimerovoj bila je (nažalost) i razlogom prihvaćanja režije ovog filma od strane Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda, tandema koji dijeli i svoj privatni život. Naime, u trenucima kada nisu bili sigurni trebaju li se uhvatiti u koštac s ovim zahtjevnim zadatkom, Washu Westmorelandu dijagnosticirana je Amiotrofična lateralna skleroza (ALS) ili Lou Gehrigova bolest. Ona zahvaća gornje i donje motorne neurone, a na posljetku ima slične dementne posljedice kao i Alzheimerova bolest. Nakon tog saznanja oni su nedvojbeno odlučili napraviti ovaj film, tijekom čije realizacije je Westmorland još samo mogao komunicirati sa svojim kolegom pišući mu svoja zapažanja na ekranu mobitela.

Ovaj film, snimljen u tzv. nezavisnoj (ne-hollywoodskoj) produkciji (Sony) s relativno skromnim sredstvima, već je proglašen jednim od najboljih filmova 2014. u svojoj kategoriji.

Still_Alice_Julianne-Moore-01.jpg

Glavna glumica Julianne Moore za ulogu Alise primila je već 10 prestižnih festivalskih nagrada i nominirana uz ostalo i za nagradu Oskar, koju joj predviđa i Variety - najugledniji tjednik industrije razonode. Ostvari li se to, moći ćemo kazati da je konačno i tema Alzheimerove bolesti dobila Oskara.

Nadamo se dolasku Alise i u naše kinematografe.



Oznake:
Kategorija: Novosti

Vaša mišljenja i komentari

Napišite odgovor



(Vaša e-adresa neće biti javno prikazana.)