Autoportreti demencije

Subota, 23. siječnja 2016.

Ovaj video uradak nastao je kao dio multimedijalne predstave Život s Alzheimerom koju je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest prikazala u Maloj dvorani KD Lisinski tijekom Mjeseca Alzheimerove bolesti 2014. i ponovila tijekom Prve edukativne konferencije o Alzheimerovoj bolesti prosinca 2015. Na glazbenu podlogu pjesme iz filma Kauboji montiran je niz slika William Utermohlena koje prikazuju postupnu degradaciju njegovih kognitivnih sposobnosti. U nastavku detaljno opisujemo taj proces.

William Utermohlen

William Utermohlen (1933. - 2007.), američki slikar koji je živio u Londonu, u 65. godini života (1995.) saznao je da ima Alzheimerovu bolest. Tražeći očajnički što se to zbiva u njegovom umu, započeo je svoje promjene bilježiti autoportretima. Koristio ih je, dok je to još mogao, kako bi svojim liječnicima i supruzi lakše objasnio promjene svojeg sebstva, strahova i usamljenosti koje doživljava. 

Autoportreti demencije

Utermohlenovi  'autoportreti demencije' privukli su pažnju i povjesničara umjetnosti, a time i šire javnosti. Priređene su mnogobrojne izložbe koje su mediji opširno popratili, što je i razumljivo. Niti jedan umjetnik nam nije do sada ostavio tako jasno i potresno svjedočanstvo o vlastitom doživljaju demencije. Ali i nevjerojatnim promjenama njegovog likovnog izraza koji su, kako upozoravaju psiholozi, imali obratnu putanju od one koju dijete stiče razvojem: od predstave 'apstraktnih mrlja', preko njihova organiziranja u osnovne geometrijske oblike do njihovog trodimenzionalnog predstavljanja. Zato Utermholenove figuracije postupno postaju sve apstraktnije i sve plošnije. Međutim, ne njegovom željom, već radi sve većeg gubitka sposobnosti predočavanja. Liječnici koji su pratili razvoj njegove bolesti minimental testovima i skeniranjem promjena u mozgu jasno su uočavali povezanost.

Godinu dana je prikrivao…

Utermohlen je isprva uspješno skrivao svoje početne poteškoće u obavljanju svakodnevnih zadataka. Ali ne duže od godinu dana, kada ih je zamijetila njegova supruga Patricija, povjesničarka umjetnosti. Prvo ju je zabrinulo saznanje da je njezin suprug zalutao na putu do svojeg atelijera i zakasnio na sastanak.

Utermohlen_blue_skies_1995.jpgZatim da ima poteškoća s vezanjem kravate, praćenjem kućnih troškova itd. Ali mislila je da su sve to slučajne pojave, jer njezin suprug je još uvijek uspješno podučavao studente i sudjelovao u razgovorima.

Sve dok jednog dana nije ušla u njegov atelijer i ustanovila kako njezin Bill satima stoji ispred štafelaja s bijelim platnom na kojem nije bilo traga niti jednog poteza kistom. Bilo je to dovoljno da zatraže pomoć liječnika i saznaju kako je tome uzrok Alzheimerova bolest.

Iako je Utermohlen racionalno prihvatio svoju dijagnozu, emotivno ga je snažno potresla. Na jednoj od prvih slika koje su uslijedile jasno je izrazio svoj očaj. Držeći se jednom rukom za stol, a drugom beživotno za šalicu kave, oslikao se u 'klopci svojeg praznog atelijera' iznad kojeg se nalazi samo prozor u nebo koje napušta (lijevo: Plava neba, 1995.).

Utermohlen-1996.jpgMoram pomoći svijetu

Njegova supruga kasnije je to opisala: Bio je uplašen, ali htio je pomoći drugima, pokazati kako se mijenja. Zato uz podršku svojih liječnika donosi odluku: autoportretima će istraživati i izražavati svoje promjene i pokazati svijetu kroz što prolazi. Šest godina njegovog posljednjeg stvaralačkog opusa jasno pokazuju kako je to učinio prilagođujući likovni izraz sve oskudnijoj percepciji i sve slabijim motoričkim sposobnostima.

Jedan od njegovih prvih autoportreta (lijevo, 1996.) iz te faze jasno naznačuje put njegovih promjena. Oči bez zjenica izražavaju „da vidi još samo ono što se zbiva u njemu“, dok je njegova glava stisnuta u sve manji okvir okoline. Likovni izraz već je plošan i nalikuje nekadašnjem njemačkom ekspresionizmu, što možemo povezati s njegovim etničkim korijenima. Vrijeme je to u kojem je Utermohlen još fizički snažan. I dalje sa suprugom obilazi galerije, ali na njezin užas u njima više ne prepoznaje svoja djela.

S vremenom svakodnevni život postaje za Utermohlena sve veći problem. Ne samo da se snažno smanjuju njegove izražajne sposobnosti već i rad sa studentima postaje neostvariv – jer zaboravlja doći na nastavu. Ne može se više ni potpisati, a o plesu koji je obožavao više ne može ni sanjati. Na kraju, iako još može držati kist u rukama, ima probleme s oblačenjem, jer više ne razlikuje lijevu i desnu cipelu. Prestaje shvaćati i prostor oko sebe. Ne može zamisliti svoju figuru u njemu. Zato pozadine njegovih autoportreta postaju isprva apstraktne, zatim tek plohe, a na kraju ih više neće ni biti. Sve to prati zanimljiva koloristička putanja. Iako njegovo slikarstvo nije obilježavao fovistički kontrast boja, on s nastupom kognitivnih promjena naglo oživljava, da bi se opadanjem osjećaja sebstva smirio u gotovo monokromatske izraze.

Utermohlen-tri-portreta.png

Od 'kako izgledam' do 'kako se osjećam'

Većina autoporterta snažno naglašava njegovo čelo, stavlja ga u prvi plan i oslikava većim nego što je u stvarnosti. Kao da nam je želio kazati: znam da tu nešto nije kako treba, znam da tu osjećam sve veći prostor i prazninu, ali vidite li Vi zašto? Kako su kasnije psihoanalitičari zaključili, on je stalno bio svjestan doživljaja svojih promjena jer inače ne bi oslikavao svoju tugu, zaplašenost, rezignaciju, osjećaj umnih gubitaka i srama. Vidljivo je to i po promjenama njegovih slikarskih tehnika. Nekadašnju sklonost detaljima i složenim kompozicijama prepušta ekspresionizmu kako bi što jednostavnije i izravnije izrazio srž svojih osjećaja.

Utermohlen-tri-portreta-2.png

Shvaća da ne može više prenijeti na platno viziju svojeg pravog izgleda. Pokušava to riješiti slikajući preko svoje fotografije (1997.)… Osjećaj perspektive uskoro iščezava. Njegovi portreti postaju nekoherentni kolaži fragmenata. Uši više ne crta na pravom mjestu, nos mu bježi, a lice sve više stiješnjeno 'šipkama kaveza'. Oči postaju srdite. Sve manje liči na sebe. Agresivni potezi kistom pokazuju kako bojom pokriva (briše) detalje slike za koje se, netom što ih je naslikao, više ne može sjetiti radi čega ih je započeo crtati (1998.).

Identitet koji biva brisan Alzheimerom…

Utermohlen-tri-grafike.png

S vremenom, slike njegova lica gube detalje. Više ne vlada kistom pa je vraća olovci. Nije to samo posljedica sve slabijih motoričkih sposobnosti. Kako je to zabilježila njegova supruga: on više nije znao kamo da na slici stavi nos, uši… čemu su psiholozi koji su proučavali njegove radove dodali: on zapravo više 'nije imao' svoj nos i uši, jer je sve više gubio spoznaju o svojem identitetu i svijest o sebi općenito. Drugim riječima, slikao je onoliko dugo koliko se je mogao sjetiti i predočiti kako mu se čini da izgleda.

Neurolozi su to objasnili činjenicom kako Alzheimerova bolest uz ostalo smanjuje sposobnosti desnog tjemenog režnja mozga, važnog za predočavanje onoga što slikar želi prenijeti na platno. Zato su s vremenom njegove slike, odrazi predočenih misli, postajali sve apstraktniji, zamagljeniji i surealniji.

Talenti opstaju, mijenjaju se samo njihovi izrazi

Posljednji autoportret koji još oslikava formu lica njegov je zadnji vapaj (Glava I, 2000.). Crne rupe što predstavljaju oči sve su manje i gube se u dubini njegove 'raspuknute lubanje'. Sve što se još pita jest: je li ikako moguće da ne nestanem?

Utermohlen je pokušavao i dalje slikati, ali više nije mogao zabilježiti ništa osim osnovnog obrisa svoje glave (2001.). Zato prestaje slikati. Nevjerojatan je to trenutak. S jedne strane više nije mogao predočiti svoj lik, a s druge strane još je uvijek imao osjećaj da ta predodžba negdje postoji. Njegova supruga kasnije je taj trenutak označila kao onaj kada je on zapravo nestao. Preostalih sedam godina života, sve do smrti 2007., proveo je gotovo beživotno uz veliku pomoć svojih njegovatelja i odanu skrb supruge, koju više nije prepoznavao.

Utermohlen-2003.jpg

2003. – Postojim, ali me više nema…

Njegova nesebična predanost da zabilježi svoje iskustvo propadanja i otvorenost prema suradnji s liječnicima omogućila je da se prvi puta jasnije povežu i istraže neurološki, psihološki i estetski čimbenici koji prate kognitivne promjene koje uzrokuje Alzheimerova bolest. Uz ostalo to je potaknuo i brojna nova razmišljanja u znanostima koje se tek oblikuju, kao što je neuro estetika i dobiju dublji uvidi u procese stvaralaštva općenito.

A nama koji ne živimo svakodnevno sa znanošću i umjetnošću ostaje neprocjenjiva spoznaja, veliki talenti opstaju, mijenjaju se samo tehnike njihova izražavanja. Zapravo, da ljudi usprkos demenciji sve dok se na bilo koji način mogu izraziti još uvijek žive s nama tražeći da ih shvatimo i pomognemo da opstanu.

Patricia-i-Willhem-Untermoh.jpg

Patricia i William Utermohlen

I na kraju, ne smijemo zaboraviti njegovu suprugu, koja jednako kao što je nesebično skrbila za svojeg supruga, tako se i nakon njegove smrti rado odaziva pozivima mnogobojnih udruga za Alzheimerovu bolest i galerija gdje prenosi svoja iskustva i tumači kroz koje sve faze prolaze osobe s demencijom i kako ih možemo bolje razumjeti.



Oznake:
Kategorija: Novosti

Vaša mišljenja i komentari

Napišite odgovor



(Vaša e-adresa neće biti javno prikazana.)