Lažne autobusne stanice protiv lutanja

Utorak, 9. veljače 2016.

Prva-lazna-stanica.jpg

Prva lažna autobusna stanica u Centru za starije u Düsseldorfu

Postavljanje lažnih autobusnih stanica, onih na koje autobusi nikad ne dolaze, postaje sve raširenija pojava u krugovima domova za osobe s demencijom. Do tih lažnih stanica njegovatelji dovode svoje štićenike kad oni požele nekamo otputovati, jer to je bolje nego ih bezuspješno uvjeravati da je to besmisleno, umirivati sedativima ili im ograničavati kretanje.

Znamo da je oko 60 posto osoba s Alzheimerovom bolešću sklono lutanju. Statistike upozoravaju i da je to vrlo opasno jer polovina njih će pri tome umrijeti, ne bude li pronađena u roku od 24 sata. Ali uz svu brigu i nadzor, mnoge osobe s demencijom uspijevaju neopaženo izaći iz domova za starije i otići u nepoznatom smjeru...

Godine 2008. u Centru za starije u Düsseldorfu počeli su pratiti tu pojavu i otkrili kako se većina njihovih štićenika sklonih lutanju upućuje prema oznakama obližnje autobusne stanice. Zato su u suradnji s gradskim prometom i lokalnim udrugama za skrb o osobama s demencijom u krugu svojeg Centra postavili lažnu autobusnu stanicu, identičnu onima u gradu, ali na kojoj se nikada neće zaustaviti autobus. Zamisao je bila sljedeća: dugoročna memorija osoba s demencijom ostaje funkcionalna duže od kratkoročne, pa se može pretpostaviti da će se dementne osobe bez problema orijentirati prema njima svaki puta kada požele nekuda otići, ali će čekajući autobus što doći neće zaboraviti zašto ga čekaju. I to sve pred očima njihovih njegovatelja, koji ih prije nego što zaista odlutaju mogu vratiti u njihove sobe.

Bili su u pravu. Nedugo nakon postave prve lažne stanice na njezinu je klupu sjeo jedan njihov štićenik. Uprava doma odmah je to zapazila i bila zadovoljna, nakana lutanja otkrivena je pravovremeno. Vijest o tome brzo se pročula. Na temelju tih informacija interpretirali smo mogući tijeka događa, kako bi smisao ove nefarmakološke terapeutske metode dočarali što zornije.

Priča s lažne autobusne stanice

Laznjak-u-britaniji.jpg

Replika lažne autobusne stanice iz 60-tih koja budi uspomene iz davnina u jednom domu u Britaniji

Prišla sam lažnoj autobusnoj stanici na kojoj je sjedio jedan naš štićenik. Učinila sam to ne obraćajući pažnju na njega - prepričavala je njegovateljica doma. Sjela sam podalje njega. Nije me prepoznao. To je odlično, pomislila sam. Ne smije osjetiti da sam došla po njega. Upitala sam ga onako, usput…

-          Već dugo čekate?

-          Ne. Ovdje su… česti… Počeo je pomalo uzbuđen starčić.

-          Autobusi su ovdje česti? Dopunila sam.

-          Da. Kratko je uzvratio.

Pričekavši malo, nametnula sam temu:

-          Žurim kući, nešto sam zaboravila napraviti…

-          I ja. Odgovori odmah starčić. Unuk (koji je u stvarnosti već odrasla osoba)… on…

-          Sam je kod kuće?

-          Ide na izlet!  Zabrinuto uzvrati starčić.

-          Morate mu napraviti sendviče?

-          Supruga će… (koja je u stvarnosti nažalost pokojna). Ja ga volim pripremiti za planinu.

Osjetila sam da je moj štićenik postao nekako spokojniji nakon što se je povjerio nekome tko ga razumije i nakon što je prizvao svoja ugodna sjećanja. Potaknuta time, odlučila sam odvesti njegove misli dalje…

-          Ja nemam unuke, ali rado planinarim sa svojim sinom. I Vi ste bili planinar?  

-          Sve ovo propješačio – spremo je dodao starčić pokazujući drhtavom rukom prema obližnjim obroncima.

-          Čega se rado sjećate…

-          Kad smo pokisli i sakrili se u staju…

Tad je zastao i odlutao u svoja daleka sjećanja. Tko zna, možda se baš tada zbližio sa svojom suprugom. Ali to sada ne smije biti tema, u svojim mislima on je sada mokar i promrzao. Zato sam učinila pokret kao da me je zimica protresla, dodavši…

-          Nekako je zahladilo. Dođite, sklonit ćemo se u dom, skuhat ću nam vrući čaj…

-          Da...

Odgovorio je to nekako neodređeno. Već je zaboravio zašto je čekao autobus. Uz malu pomoć ustao je i uhvativši me pod ruku mirno vratio u dom. Tko zna možda je u mislima još uvijek bio u slami one staje…

Prvi-laznjak-u-USA.jpg

Jednostavna lažna autobusna stranica u jednom domu u SAD-u

Lažne autobusne stanice danas sve češće nalazimo u krugovima domova s osobama koje pate od Alzheimerove bolesti. Mnogim njegovateljima pomogle su boljem razumijevanju komunikacije s osobama s demencijom. Ne samo tehnikom potvrđivanja već i poticanja. Tako danas kada u domovima s lažnim autobusnim stanicama neki njihov štićenik poželi na put, njegovateljice ih spremno odvedu do njih i s njima čekaju Godota. Jer znaju da će se oni za najviše desetak minuta smiriti i uz odgovarajuću ponudu vrati nazad u dom, kao da nikad ni nisu poželjeli otići.

Razumijevanje da osobe s demencijom žive u svijetu vlastitih kratkotrajnih istina  od obostrane je koristi. Zato korištenje tih 'istina' ne treba sagledavati kao nešto nemoralno. Na isti način možemo isprva prihvatiti mnoge neprihvatljive porive osoba s demencijom, a zatim ih ispraviti. Kao što su moguća želja da obuku zimski kaput usred ljeta, ili kad odbiju lijek. Takav čin može biti nemoralan samo ako ga njegovatelj zloupotrijebi.

Ljubazne-negovateljice.jpg

Njegovateljice sa svojim štićenicima čekaju da oni zaborave zašto su tu.



Oznake:
Kategorija: Novosti

Vaša mišljenja i komentari

Napišite odgovor



(Vaša e-adresa neće biti javno prikazana.)